SVANETI. GRUZIJA MOTOCIKLOM

Nacionalni park Svaneti jedan je od najlepših krajeva Gruzije, a ukoliko ste srećnik kao pisac ovih redova da je možete obići motociklom, do kraja života ćete se sa osmehom i blagom setom sećati dana provedenih u ovom delu sveta.

MIša Hromčik | 25.04.2019.

Kavkaz je čaroban ali nema rajske harmonije koja bi tako pristajala uz zelene doline, snegom prekrivene vrhove i vrtoglavo brze planinske reke, naravno čovekovom zaslugom.

Kao i kod nas na Balkanu, na Kavkazu mira nema, već samo odmora između ratova.

Zapadno odavde Abhazija a istočno Južna Osetija su pokrajine odcepljene od Gruzije, naravno, to nije prošlo bez rata i žrtava. Nove granice su postavljene i zatvorene a prelepi Kavkaz rasparčan linijama razgraničenja neprijateljskih strana.

Prolazak motora kroz Kavkaska sela

Moja sreća je bilo poznanstvo sa Rolfom, nemačkim policajcem, motociklistom i posmatračem EU na liniji razgraničenja u Abhaziji.

Kada sam mu javio da sam u Zugdidiju uzeo je slobodan dan i ponudio se da nas dovede do Mestije i objasni šta treba videti u ovom nacionalnom parku.

Do Mestije najpoznatijeg mesta Svanetija stiže se vijugavim klancima planinskih reka iz 140 kilometara udaljenog Zugdidija. Za motocikliste Meka! Odličan asfalt, malo vozila i tek po koje naselje.

 Ono što na ulasku a kasnije kroz ceo Svaneti daje naseljima posebnu čar jesu tornjevi, takozvane Koške kojih ima u ogromnom broju. Impresivna je priča o njima.

Svansi, podgrupa Gruzijaca, koji imaju svoj vlastiti nepisani jezik, od pamtiveka su bili ratnici i mnoge porodice čak i iz istog sela su bile na ratnoj nozi.

 Svako domaćinstvo u Svanetiju je prava tvrđava jer su sela isuviše rasuta da bi bila okružena zaštitnim zidom. Tako je svaka pojedinačna kuća bila posebno utvrđena i imala svoj toranj. Ove kule bile su istovremeno i porodične prostorije i odbrambene tvrđave. Većina ih datira iz perioda između 9. i 12. veka a burna istorija ovog regiona i stalni napadi osvajača ostavili su ih u upotrebi još dugo nakon toga.

Ovde se udaljenost između mesta meri vremenom (2 sata, 3 sata…) i kada mi je domaćin rekao da nam do Ušgulija treba 3 sata a ja na mapi video da je to manje od 40 kilometara, predpostavio sam da misli da ćemo ići peške.

Nije naš domaćin mislio da idemo peške već je znao kakav nas put čeka!

 Ushguli je naselje na najvećoj nadmorskoj visini na evropskom kontinentu. Gruzija je južnim delom u Aziji a severnim u Evropi. Prvih petnaestak kilometara puta od Mestije je asfaltirano, a nakon toga počinje zemljani put.

Kako je bio April, sa puno kiše u ovo doba dvadeset pet kilometra mulja i dubokog blata zbog vode koja se sa padina sliva na zemljani put pa dalje u reku bilo je izazov.

Kada smo naišli na prvu prepreku, pola metra duboku i trideset metara dugu baru, zaustavili smo se da prođemo jedan po jedan. Odlučio sam da snimam kako će prolaziti. Miša je odlučio da prođe prvi, videvši da držim telefon u ruci pitao je:

 -Snimaš?

 -Snimam!

Samouvereno je krenuo kroz blato, i onda: BRRRRM, zabrujao je motor kada mu je padajući mahinalno zavrnuo gas i evo ga, koliko je širok i dugačak opružen u blatu dok se zadnji točak još vrti u vazduhu jer motor leži oslonjen na bočni kofer.

Dok je podizao motor, iz suprotnog smera naišao je terenac, strpljivo sačekao da se konsolidujemo nakon peha, a vozač je stao pored mene i rekao mi da i on vozi motor, da se terencem jedva probio iz Ushgulija i da u ovo doba godine  nije baš pametno da nastavimo te da bi na našem mestu okrenuo i vratio se. Zahvalio sam mu se na savetu i naravno, prećutao ga ostalima.

Narednih dva i po sata svelo se na valjanje u blatu, podizanje motora, smejanje i opet valjanje u blatu. Ukupno sedam padova, a ja, kada su mi i uši bile od blata a nos pun prašine odlučih da drugarima ne spominjem savet onog vozača terenca, bar dok se utisci današnjih padova ne slegnu, ne operemo opremu i istresemo blato iz čizama.

Kada su se iza poslednjeg brda pred Ushguli promolili karakteristični tornjevi, Koške kako ih zovu, nije više bilo dileme trebalo li nam je sve ovo ili ne, pogled na njega je kao pogled u par vekova u nazad i zasluženo je na Uneskovoj listi svetske baštine.

Naselje sa sedamdesetak porodica, dvestotinak stanovnika snegom je odsečeno od sveta šest meseci godišnje. Bez obzira na takvu izolovanost, opstaju i ostaju ovde i čak imaju malu osnovnu školu.

I danas mi je žao što smo unapred platili hotel u Zugdidiju i nismo imali prilike da u par dana upoznamo ovaj svet.

Pošto smo sa Rolfom dogovorili večeru brzo smo morali napustiti najviše naselje na evropskom kontinentu jer smo do Zugdidija imali još stotinu osamdeset kilometara puta, a bilo je već popodne.

Opčinjenost lepotom ovih predela nisu mogli da pomute ni neprijateljski nastrojeni psi koji su nas jurili po kavkaskim selima ni presečeni balvani postavljeni na put u funkciji ležećih policajaca.

-Three minutes on your lips, three months on your hips prokomentarisao je Rolf kada nam je konobarica donela Hačapuri., Gruzijsko jelo koje se servira svuda: restoranima, kafićima, pekarama, mislim da ga i u trafikama imaju. Ukusno testo sa jakim sirom na površini a ponekad i jajetom. Hačapurija smo se u Gruziji najeli svaki dan u sva tri obroka ali je najjači utisak što se hrane tiče ipak ostavila baka Nunu u restoranu Panama u Zugdidiju.

Rekao nam je Rolf uz tajanstveni osmeh da nas uveče vodi na neobično mesto.

Bila je to malo veća sobica sa tri stola, od kojih za jednim u uglu pored vatre sedi baka Nunu a druga dva su za goste.

Kada sedneš za sto ona ne ustajući sa svog mesta pita šta bi jeo, ode u susednu kuhinju i sprema ti jelo. Piće uzimaš sam iz frižidera u uglu i osećaš se kao kod dobro snabdevene drugarove bake. Pošto priprema jela traje, opustili smo se i ubrzano praznili frižider a baka Nunu da bi nam skratila vreme je na račun kuće donela flašu nečega što oni zovu Čača, izuzetno jaka rakija. Sipala je svakome od nas punu čašu od najmanje jedan decilitar.

Kada je u jednom od izvirivanja iz kuhinje videla kako po malo degustiramo, kako smo u našim krajevima navikli da pijemo rakiju, iznervirano je prišla stolu sa pitanjem:

Šta to radite? Kako to pijete!?

Bledo smo je gledali dok je uzimala Rolfovu čašu. Dopunila je i celu izvrnula u grlo, demonstrativno njom udarila o sto i viknula na nas:

-Tako se pije čača!

 Nakon glavnog jela otišla je opet u kuhinju i ne pitajući nas spremila palačinke kao desert.

Da li zbog čače, Nunu ili gladi, bila je to najukusnija večera na putovanju, iako su glavni začin za toliku ushićenost te večeri najverovatnije bili još sveži utisci iz nacionalnog parka Svaneti, jednog od čarobnih mesta na ovoj planeti.  

MIša Hromčik
MIša Hromčik

Članci iz istih kategorija:

0 Comments

Pin It on Pinterest

Share This